1988. Mrmljaji duše - zbirka poezije za odrasle, nagrađena zbirka poezije
Iz recenzije
To je koherentna zbirka stihova, sastavljena od 41 pjesme, bez izdvajanja ciklusa, što je i razumljivo, s obzirom da se radi o jedinstvenoj i nedjeljivoj poeziji. Liriku Mirjane Matiše karakterizira jednostavnost, senzibilitet i nježnost emocija, što je čini prijemčivom i pitkom. Njen stih je prirodan, lagan, harmoničan i ritmičan, bez kompliciranih sintagmi i nerazumljivog hermetizma.
Osnovna tematska preokupacija pjesnikinje u zbirci "Mrmljaji duše" je ljubav i smisao življenja. Kroz sve pjesme ovog rukopisa provlači sa snažno ljubavno osjećanje u svim njegovim nijansama.
"Neka sam slovo u riječi imena
koje najviše voliš.
Neka sam kapljica tečnosti
kojom gasiš gorku žeđ življenja."
"Želja"
Ljubav u ovoj poeziji dominira, od skrivenog pogleda u proljetnom predvečerju i mladenačkih sanjarija, pa do nesebičnog davanja "u milovanju vjetra" i nježnog "drhtaja u kutu usne". Ona je nepobjediva snaga koja savladava, progoni i pobjeđuje. Stoga je u ovoj poeziji neprikosnovena, bilo u kojem obliku da se javlja. Istovremeno, u ovoj lirici je prisutna i stalna zapitanost o životu i smislu življenja.
"Svi smo osuđeni na Smrt
na izdržavanje kazne Života.
I ti. I ja.
Bespoštedno."
"I ti. I ja"
Preplitanje emocionalnog i misaonog i njihovo međusobno oplođivanje daje ovim stihovima posebnu dimenziju.
ŽELJA
Neka sam slovo
u riječi imena koje najviše voliš.
Neka sam kapljica tečnosti
kojom gasiš gorku žeđ življenja.
Neka sam svjetlica tjeskobe
što ti se bori u oku,
neka sam pokret
što te u nemoći vuče dalje.
I TI. I JA.
Svi smo osuđenici na Smrt
na izdržavanju kazne Života.
I ti. I ja.
Bespoštedno.
U prikrajku prestale svijesti tražimo pomilovanje,
malo nade,
varljivo odlaganje
za svakog izvanredno srasle more
i najprirodnijeg pomračenja.
Majstorski,
bez pitanja,
mijenja nijanse svih mogućih postojanja u nama,
i nas,
u našoj vječnoj nemoći
da joj bar jednom potražimo kucavicu,
da joj utisnemo hropac života.
Sljedeći!
Red se u trpljivoj bespomoćnosti pomiče.
U njemu smo, opet bliže.
I ti. I ja.
KAZIVANJA
Tko mi kaže
da je starost lijepa,
unakazit ću ga!
Tko mi kaže
da je mladost čarobna,
potjerat ću ga.
Tko mi kaže
da je život prekratak, može ostati.
Povjerovat ću mu.
POVRATAK
Kad me ne bude.
Pritajit ću ti se
između stranica knjige,
nosit ćeš me na obodu šešira
kojeg sam jedva natjerala te da ga nosiš,
dodirnut ću te ujutro kad se briješ,
stajat ću kraj tebe
u tvojim razgovorima,
najednom ću te pomilovati zajedno s vjetrom,
bit ću sakrita
iza one pahulje koja će ti sletjeti na usnu,
držat ću se za onu suzu namijenjenu meni...
Neću ti reći gdje ću sve biti.
Sjetit ćeš se kad...
Tu sam.
Zagrni se čvršće, hladno mi je.
PONOVNI SUSRET
Reci mi
da ćemo se sresti
u nekom našem budućem životu.
Reci mi
da ne brinem
što smo prekratko zajedno,
što ti neće stići sve reći.
O sebi, o nama,
kako sam žurila tebi onog jutra ...
Dogovorimo se
kada i gdje ćemo se ponovno sresti,
tamo, poslije ...
Kako ću te prepoznati ...
Reci mi da ne brinem
što će mi ostati još svega.
Za tebe.
Za sebe - nemam i neću ništa.
Samo tebe,
a to je sve.
ZVIJEZDA U RUCI
Zvijezdim -
iznad nekad nam našeg doma,
nekad prošlog našeg vremena,
namjerno zaboravljene prisutnosti
na nekom reveru sjećanja,
ovlaš utisnutog poljupca
na prolaznom listiću vječne breze
koji ti je pao pred noge života
već uljuljanog u san.
Probudi se.
Sjeti me se
i šapni mi to treptajem misli.
Visoko.
Zvijezda pada.
To ja sam htjela tebi.
ZAJEDNIŠTVO
Skupljala sam ti bisere s usana
i zatvarala ih
u pulsirajuće škrinje svojih mozgova i srca.
Ljuštila sam listiće s naših susreta,
sušila ih u upijajućim stranicama dlanova,
sjećanjima lijepila u knjigu nepostoja.
Nepostoj se zarazno produžuje,
nečije postojanje bezaložno nestaje
uz krik želje za povratak
i ponovno rađanje nas.
ODLUKA
Tvoja duša se mrijesti u mojoj.
Hoćemo li imati
male zlatne ribice,
jato pirana
ili osrednjost?
BAJKA
Pristao si usnuti nezaštićen
u mojoj bajci
i ja nemam snage
pitati.
Zašto joj
zanesenošću i maštom dječaka vjeruješ
da se sreća nalazi
tu negdje u blizini mog presušenog oka,
u neskupivim krhotinama mog osmijeha-za-nas,
u još maloj, samonikloj
i već kroćenoj mržnji zajedničkog klijališta
koje obećava obilnu berbu.
Ubij tu bajku čudovište
koje ti obećava mene.
Ne zavaravaj se.
VJETAR
Tako si ranjiv i nezaštićen
dok kosa ti leprša u priči povjetarca.
Volim
dok su ti nestašni čuperci igračke vjetra,
volim
što ne znaš da to volim,
što ne znaš zašto obožavam vjetar
u kojem si
tako netaštićen, ranjiv i od mene moj,
u kratkom umišljaju
da ćeš se nekad,bar povremeno,
kad vjetar ojača,
sjetiti da i ja postojim
i da sam toliko luda
da bih ti mogla biti dobar vjetrobran.
DALEKO, I JOŠ DALJE
Vama će svima biti jednako,
Kao i njemu.
A ja ću biti bez njega.
Vi ćete i dalje uporno
piti svoju crnu kavu,
zagrljeni šetati,
prolaziti jutrima i obećanjima
koja su dana
da se lakše dočeka nova zima
i
plamičkom vatre stara ognjišta obasjan sumrak.
Zajedno ćete biti negdje u tami.
A moj će život tinjati
usred pusta mračna polja,
gdje daleko, daleko i još dalje
- nema njega.
U što da se pretvorim da budeš moj ?
JUTRO JE
Snovi moji
prikradaju ti se noću
i golicaju te.
Ja – ne!
Misao moja
luta gradom
i podsjeća te na mene.
Ja – ne!
Uzdasi moji
mrmljaju ti oko duše
i pjevuše o tebi ljubavlju.
Ja – ne!
Nevidljivi poljupci moji
razgrću mrak i miluju ti suzu
u bori do usne.
Oprostit ćeš mi što me ponovno trebaš,
oprostit ćeš mi što sam ti ponovno blizu.
NE LETI DALJE
Dotakni mi latice uspavanih godina,
prodrmaj ih nježno. Da ne zaboli.
I ne leti dalje.
Dotakni mi svježe opranu tugu,
poljubi suzu. Izgubljeni osmijeh potraži.
I ne leti dalje.
Dotakni mi drhtaj u kutu usne,
reci mi da sličim na sretnu lutalicu.
I ne leti dalje.
Zagrnut ćemo se pogledom,
učešljat ćemo dodir u kosu,
mirisat ćemo na susret krijesnica.
Bit ću bogata tobom.
I ne leti dalje.
Sutra ću i ja s tobom.
