"ZA MIR - SVOJ DJECI SVIJETA", M. Matiša

Roman spada, okvirno, u naučnu fantastiku, ali to nije surovi i bezosjećajni svijet metala, legura, lasera... To je priča koja se bavi grupom djece (Robi, Tomi, Zoki, Nuša, Dida, Mrša, Boni, Tili i mala mačkica Petunija), i njihovim doživljajima, ali i njihovim međusobnim odnosima, odnosima prema roditeljima, prema starijima. Kroz brojne nesporazume, mnogobrojne duhovite dijaloge i komične situacije, djeca prolaze kroz jedno ljeto.

Ono pravo i zanimljivo počinje kad djeca osnuju svoju grupu Spužvare ili Spongije, i kad se prilikom jednog tajanstvenog posjeta rudarskom oknu dogodi da jedan dio grupe ostaje zatrpan i odvojen od vanjskog svijeta, a drugi dio je s one strane gdje se lako mogu vratiti i izaći iz rudnika.

Dogodi se da se onaj zatrpani dio ipak izvuče kroz zračni otvor. Lutajući tako i tražeći put do kuće nailaze na malu kolibicu u koju ulaze. Tu se odjednom nađu u novom prostoru i u novom vremenu, u društvu s jednim "čovjekom" koji je s planete Eje, a zove se Dejak. On je po nekom određenom zadatku na Zemlji. Pokazuje im čuda "prostora u prostoru", "vremena u vremenu" i djeca doživljavaju svašta čudovišno, a između ostalog nastaje i razvija se i divno prijateljstvo između djece i Dejaka. ...Kad ih Dejak vraća kući on im "prebriše" dio pamćenja i sjećanja vezanog za doživljaje s njim i zbog toga kod kuće nastaju mnogi nesporazumi među Spužvarima. Malo-pomalo, uz mnoštvo događaja, sva djeca saznaju sve. Pred kraj knjige izbija i prodire i jedna plemenita ideja i misao, i od strane Dejaka i od strane djece o očuvanju mira u Svijetu, na Zemlji...

- Eto vidite kakvi smo. Zato je bolje da to sve još ne znamo. Misli na odrasle, na Zemljane - podržavao je Zoki Bonija, a Boni je nastavljao:

- Mladi i najmlađi bi trebali da iz dna duše mrze rat. Trebamo ići u školu učiti, kao prave spužve upijati, dopunjavati nova znanja i dostignuća, ali ih upotrijebiti za dobrobit čovječanstva, i biti protiv rata.

- Boni, ja se više neću igrati rata!

- Dobro, Tomi ... Jer, kako mi u gradu postajemo veliki tako i sva sadašnja djeca u Svijetu postaju velika. Dobro bi bilo da ni jedno od njih ne želi rat.

Robi se sjetio i dopunio Bonija:

- Dejak je obećao da će svake noći odašiljati, samo za dječji mozak poruke o miru i protiv rata. Kad se probudimo, svaki od nas će imati neku novu priču kako da taj, i barem još slijedeći dan bude mir ... Pričat ćemo o tome na svoj način, to ćemo raditi i kad odrastemo. Tako će i mir rasti zajedno s nama ...

- To je dobro ... Mi ćemo uvijek pričati, međusobno pričati s prijateljima, roditeljima. Opominjat ćemo sve ostale na ratne grozote, da je rat strašan; da rane bole; da će boljeti i njih i njihove najdraže ... - nastavljao je Boni.

- Dejak je rekao da to neće ići brzo, ni lako. To se neće dogoditi kroz nekoliko dana. Bit će potrebne i godine ...

- A ako se nešto loše prije dogodi? - brinula je Dida.

- Ako se koja luda glava sjeti ranije staviti prst tamo gdje ne smije i ranije pokrene taj osjetljivi i razarajući mehanizam ... - obeshrabreno se pitao Zoki.

- Tako dugo dok je Dejak ovdje, to se neće dogoditi! - tvrdio je Boni.

- Sigurno? - provjeravao je Tomi.

- Sigurno! Obećao nam je. On to može spriječiti, sigurno može! - hrabrio je Boni Tomija.

- Ali Dejak neće moći dugo i stalno ostati ovdje.

- Zamisli da ga ljudi otkriju! - prestrašeno će Nuša.

- Moramo to čuvati kao najstrožu tajnu! - predložio je Robi.

- Trebamo dati obećanje o čuvanju tajne.

- Obećanje, da. Dajmo obećanje... - javio se Boni

Ruke su položili na mjesta gdje im je ubrzano tuklo srce i u poluglasu izjavili:

- Obećajem, obećajemo da ćemo čuvati tajnu dok se ne razdužimo s njom

- Tako - Boni je osjećao da mora dati i dopunu - ... a u ovo se uključuje i Mrša ... Ja ću mu to sve večeras prenijeti, znam sigurno da se slažete da i on mora sve znati, kao i svaki od nas.

- Slažemo se!

- Obavezno!

- Naravno.

- Da.

- Što uopće to i pitaš...

- Petunija i ja smo jednoglasno: za!

- Tako je sada Dejak, s naše strane, osiguran ... A ako i kada će morati nenadano otići, tko zna iz kojih razloga, Dejak će naći načina da nas obavijesti.

- Sigurno!

- A što ćemo onda ... a što ćemo ako Dejak ode, a mi ćemo još uvijek biti mali? - bio je to Tomi.

- !!!

- Boni se snašao: - To nam je za razmišljanje, za domaću zadaću, a ako je ne riješimo, svakako ćemo pitati Dejaka. On će nam reći!

- Da, reći ću vam da sam i ja upravo to razmišljao ... - pojavio se Dejak najednom u krugu između djece.

- Dejak?!

- Dejak, došao si baš u pravo vrijeme ...

- Moram vam reći da sam vas prisluškivao neko vrijeme i ...

- I?

- I da sam ponosan na vas, jer brzo učite Dejakovu školu. Kao i to da imam još jednog dobrog đaka - pokazao je na Zokija. - Haaaj Zoki, kao da se znamo ...

- Da, mislim da bih znao da si ti da te i nisu nazvali tvojim imenom ...

- Još bih vas vrlo rado ovako slušao, ali sam osjetio da je negdje zapelo.

- Zapelo, i čekamo da nam pomogneš. A veliš da si i ti o tome već razmišljao? ... javljala se i dalje najstarija Spongija.

- Jesam, i bit će to težak period za Zemlji. I opasan ... a dogodit će se sigurno, jer, iako me nitko i ne otkrije, moj zadatak bliži se kraju i ja ću se morati vratiti. A vi samo uporno širite želje o miru. Tjerajte starije da se bore protiv oružja, raznih eksperimenata i njihovih usavršavanja u razaranju ... Tjerajte ih, ako su zaboravili ratne strahote, da povremeno probude sjećanja, pogledaju ponovno filmove o ratovima, o Hirošimi, Nagasakiju. Neka povremeno, dok se zaborav približi, posjete i prođu kojom bolnicom ... Da pogledaju koliko je bola samo u jednoj bolnici, koliko žalosti, patnji ... Neka svakako posjete i dječji odjel ... A beskrajne patnje, jauci, to je najstrašnije. To je ono što će ostati ... Ne smije se dozvoliti da se to dogodi!

- A ako se ne boje za svoju djecu, možda će se bojati za svoje unuke ... Sigurno nekog vole - dopunjavao je Boni Dejaka zrelim razmišljanjem i svim žarom.

Dejak je nastavljao:

- Jer tada će cijela Zemlja biti Jedna velika bolnica i Jedno veliko groblje ... I ništa više ...

- A koliko sam čuo - javlja se Zoki - ... još treba mnogo, mnogo znanja, napretka, prepreka savladati da se Zemlja bar malo može usporediti i približiti Eji.

- A da vam sada drugačije pomažemo, da vam pomažemo baš u tome da se približite Eji kao što je rekao Zoki, ne bi vrijedilo. Neće vrijediti tako dugo dok postoji i živi i zadnja primisao na rat, na obračun među narodima; tako dugo dok cijela Zemlja ne želi mir; tako dugo dok zajednička svijest Svijeta prestane opravdano stražariti, bojeći se da netko ne iskoristi nepažnju i napadne ... Tog straha mora nestati, a za to treba vremena ... ali, ja se nadam da će vaše generacije već ponijeti mir - pokušavao je to sve Dejak objasniti djeci što jednostavnije i shvatljivije.

- A kad se to dogodi ...

- Tek onda ćete vidjeti koliko neriješenih problema ima na Zemlji, koliko i bez rata ima problema koji su briga čitavog vašeg Svijeta, a ne samo nekih. Kolika su se sredstva mogla uložiti npr. u istraživanja bolesti; da se produži životni vijek ljudi; da se u cijelom svijetu šire tehničke olakšice i dostignuća nauke; da se smanje nesreće u svijetu koje su posljedica tehničke nesavršenosti i manjkavosti; da se postignu svi uvjeti za najveću sigurnost i zadovoljstvo života na Zemlji; da savladate prepreke koje se zovu granice; da je cijela Zemlja - jedna zemlja. Da ste svi samo jednostavno: građani Svijeta... - Dejak se već uspuhao od objašnjavanja i velike želje za mirom i redom na Zemlji.

- A koliko ima još i dječjih problema - i Tomi je uzeo učešće u ovoj ozbiljnoj temi.

- Zato je i osnovan Dječji međunarodni fond: UNICEF - ponovo se javio Boni. - Učili smo ove godine. UNICEF je osnovan odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda još 1946. godine. UNICEF ima dugoročne planove za pomoć djeci, u svim pravcima. Brine se za dječji životni standard, za zdravlje majke i djeteta, za suzbijanje raznih bolesti, za nedovoljno ishranjenu i gladnu djecu, za obrazovanje kadrova koji će liječiti i njegovati bolesnu djecu, za proizvodnju lijekova, antibiotika, cjepiva, mlijeka, odjeće, obuće ... - završio je Boni. Izgovorio je to onako školski, kao da je odgovarao za ocjenu.

- Ali to vode i osnovali su odrasli ... Odrasli brinu o djeci ...

- Dobro bi bilo kad bi mi djeca mogli biti UNICEF!

- No dobro ... Mi ne možemo više biti UNICEF, ali ...

- Ali možemo biti nešto drugo... Dječje - stigao je Robijev prijedlog.

- Malo? Nešto MALO?

- MALO?

- Malo ... mala ... mali ... MALI?

- Mali "nešto"!

- Mali ŠTO? - bilo je ponovno nejasno i upitno "malom" Tomiju.

- Nešto za sve!

- Na Zemlji!

- Ali i u univerzumu - branio je Dejak svoj dio prostora i svemira.

- UNIVERZUM! Da ... da ... to je ...

- TO je TO! - požurio se Tomi.

- Mudra Tomi-glava! Da, to je to: MALI ...

- UNIVERZUM! - kao da se u brzini Tomi takmičio sa sobom.

- MALI UNIVERZUM - kao složan zbor izgovarali su svi prisutni.

- Dakle, Mali Univerzum - potvrđivao je Robi složnu odluku prisutnih - u kojem bi članovi bili djeca, i svi koji se još osjećaju djecom, koji još znaju misliti kao djeca, osjećati se kao djeca i koji mogu naslutiti naše probleme i pomoći nam ... Ali, glavni nosioci bi ipak bila naša djeca. I to u svim gradovima, na svim školama - predložio je Robi, neuobičajeno sabrano, zrelo.

- Tu bi se moglo provesti sve ono što Dejak priča, o miru - dopunjavao je Zoki.

- Što veliš, Dejak, o toj ideji?! - znatiželjno će Boni.

- Meni se sviđa ideja Malog Univerzuma. Mislim da je dobra ... Tu bi se vrlo rano mogla suzbiti već i sama misao o ratu, na samom početku. Djeca bi već samim rođenjem bila članovi Malog Univerzuma. Od malena bi se tako odgajala, i usađivala bi im se i ljubav i želja za mir ...

- Pa hajde, kad je od vas došla ta plemenita ideja, budite i osnivači ... obavite i svečano osnivanje Malog Univerzuma - predlagao je Dejak.

- A kako? - graknuli su svi.

- Ne gledajte mene - branio se Dejak. - Ja sam samo predložio osnivanje, ali ideja je vaša, Mali Univerzum je vaš ... Rado ću vam pomoći na sve moguće i dozvoljene načine, i u svako vrijeme.

- Ti nam onda budi Prvi počasni član!

- Sa zadovoljstvom, uz veliku ozbiljnost i odgovornost.

- A sad dalje ... ?

Konačno su se dogovorili. Stali su u krug, desnim rukama su obgrlili jedni druge. Za slogu i čvrstoću. Lijeve ruke, ruke od srca, pružili su svi zajedno u sredini. Kao baklja mira prema svoj djeci Svijeta, prema svim građanima Svijeta. Kao poziv za mir, kao krila goluba mira koji nosi ovu poruku, svečano izgovorenu u polušapatu, ali ipak snažnu:

Djeco Svijeta, ujedinimo se!
Tražimo svoje pravo
da usnemo i da se budimo u miru.
Neka nam
očevi, majke, djedovi, bake
obećaju mir
i čuvaju nam ga, dok smo mali.
A kad odrastemo
i mi ćemo ga čuvati
i ponovo:
svoj djeci Svijeta dati.

Dejak je u ovom svečanom trenutku također izgovarao riječi poruke i obaveze. Kad je sve nakon toga utihnulo, progovorio je ponovo:

- I tako će od danas raditi Mali Univerzum, tako ćete raditi vi, i vaši prijatelji. Djeca se posjećuju. Krug će se širiti ... Djeca danas prelaze granice, imaju prijatelja u drugim zemljama ... Tako će se mir širiti prijateljstvom, a to je dobra osnova mira i povjerenja. Tako će misao o miru sigurno vladati Svijetom, preko vas najmlađih. Širit će se Svijetom, ali će se širiti i prema starijima i prema najstarijima. A ako to uspijete, onda do stvarnog mira nije daleko ... Svatko mora kod sebe strogo razvijati i poštivati prijateljstvo, slobodu, povjerenje, slogu. Ali, ponovo mnogo govorim ... dobro smo se razumjeli, koristan susret ... ali ja još danas moram biti koristan i na drugom mjestu... Haaaj malci, do sutra - i Dejaka je nestalo tako nenadano kao što se i pojavio.

I tako su djeca osnovala svoj MALI UNIVERZUM, zajedno s Dejakom sprečavaju jednu veliku katastrofu koja je prijetila cijeloj Zemlji i Svemiru... Plemenita i korisna misija Dejaka, a zajedno s tim i divno prijateljstvo sa Spužvarima bliži se kraju...